Lilly


"Rekli su da je dosla iz provincije....strpavsi u kofer snove i ambicije..."


Requiem za izgubljenu priču

Image Hosting by Picoodle.com

Nedostajanje koje se pretvara u opipljivu gorčinu.
Gorčinu koja se prelijeva i teče...
Koja puni grudi i pretvara ih u želatinoznu masu.
Koja kolekcionira misli u organiziranu armiju kaosa.
Kaotično stapa sa ludilom.
Odvaja od svega onoga što sam bila.
Konačno ubija cinično i zadovoljno.
Pretvara u monstruoznu prazninu.
Kaje zbog svih neizgovorenih riječi.
Pojačava tupilo i poznatu prazninu medju plahtama.
Misli...misli...i uvijek misli....
koliko još moram rezati priču svog života da bih te izbrisala?
Hoće li nakon rezanja išta i ostati?
Dosta...dosta...dosta...kažem sebi
lažući još jednom,bezuspješno.
Pitajući se...
Kako do sada nisam naučila da je sebi najteže oprostiti?


P.S.Nadam se da opraštate što djeluje grubo i nedovršeno...posljednjih dana takva sam i ja...
Jako je teško ponovno se vratiti pisanju i objaviti nešto nalik...ičemu.






11.11.2008. u 21:23 | 66 Komentara | Print | # | ^

Koliko rijeci smo progutali u onim tisinama u zelenim svadjama nerazumjevanja........





Image Hosting by Picoodle.com

Svilena haljina istine na sofi. Pun je ormar nenosenih istina.Nepodnosljivo jednostavnih istina.
Sivilo pod kozom i prva jutarnju cigareta uz zanosenje mislima s okusom tvojih navika.
Obecaju mi privid tvoje pristutnosti.Vec dugo si skriven ispod jastuka,u sumaglici mojih sjecanja.
Sjecanja na sretne dane potpunog slaganja i nadopunjavanja. Sve mi to sada nalikuje na los kadar iz francuskog
ljubavnog filma.
Kava i cigarete. Poljupci i razgovori. Poruke i topli sendvici. I zaboravljam koliko te posvuda ima.
Koliko te jebeno neizbrisivo posvuda ima. Nehajnost vremena unistava nase poveznice i bojim se da ces se
jednog jutra probuditi i vise ne sjecati mog crvenog kaputica i grimase kad glumim da bi te nagovorila.
Anarhija emocija i potpuni nemir ispod majice. Sve nas je manje Godpodine Pospankovicu.
Maline imaju gorak okus.. posljedica gubitka osjetila okusa radi lakseg podnosenja gutanja lazi.
Smijem se,placem i slikam. Dani su isti,ljudi su mi samo statisti u losem kazalisnom komadu.
Lazem se,grizem se i pitam se...
Volim te. Zar me ne poznajes? Zar me ne poznajes do sad?





06.06.2008. u 00:00 | 51 Komentara | Print | # | ^

Moje boje

http://img253.imageshack.us/my.php?image=radiatebymicromodularsx9.jpg

Žuti dan koji bi zasigurno bolje izgledao kap svijetloplav. Žuti dan koji nikako ne može opravdat svrhu postojanja. Mučnina. Mučnina bez boje. Bezbojna. Psihološka mučnina pretvorena u fizičku smetnju. Oči. Oči smeđe boje potpuno nenašminkane. Zaboga. Ipak je ponedjeljak. Mandarine na stolu. Potpuno svejedno koje boje, sasvim ukusne i bliske. Soba u prizemlju. Bezlična i žuta usisava je i uvlači u svemirski vakum. Ona sjedi na sofi i u ruci drži bijelu cigaretu. Pomišlja kako treba skinuti konačno taj krvavi lak sa noktiju. Glazba. Uvijek glazba. Potpuno skladna, vjerojatno zelena. Zelena i čista. Kontrast mislima. Misli. Agresor. Napadači sivih stanica. Potpuna smirenost. Smirenost u bijeloj vjenčanici. Poželjna smirenost. I možda je besmisao to što joj u ovom trenutku treba. Besmisao boja. Potpuno obična i svakodnevna sinestezija boja koja samo dodaje posljedne nijanse na njen život.

22.03.2008. u 16:16 | 5 Komentara | Print | # | ^

Uspavanka Sjevera...

Image Hosted by ImageShack.us

U izlogu stojim i namigujem sreći
dozivajući je tjeskobno
Dok sjeta propadiva po ulicama
stvarajuci vodene lokvice
Moje radno vrijeme nikako da
zavrsi sa obavljenim ciljem
Stidljiva i obucena u refren Brela ili Cohena
brojim dane po boji lišća. I čekam.
Ponekad,naiđeš ti.
I podsjetiš me
gdje sam ono ostavila prerano stiglu mladost
i male crvene cipele.
Predivne crvene cipele.
Koje vuku u slike Klimta
I udaljavaju od sive palete
lošeg tv programa
koji nije nizašto tu.
osim..
da me podsjeća
da sam sve ovo već jednom vidjela
i da mi više nije potreban
Blacky u kraljevskim čašama
da bi se osjetila živom


23.03.2007. u 18:26 | 34 Komentara | Print | # | ^

Vrijeme snova



Image Hosted by ImageShack.us
Ostavljeno golo tijelo na zguzvanim
plahtama utopljeno u nepodnosljivi
mir provincije.
Apsolutna i nepremostiva tišina.
Na podu uredno poslagana odjeca
kao ocajnicki potez stvaranja iluzije
smislenog zivota.
U kupaonici napola odskrinutih vrata,
igra gotovo dotrajale svjetiljke.
Magla zraka teskog nekoliko vjekova
- koliko bjezi od stvarnosti.
Sve je izgubilo putanju.
Dora se stopila sa tijelom ovaj put
potpuno nesposobna da se izdigne
od istine koja joj se ceri pobjedonosno
u lice. Sklapa oci prizivajuci blazenstvo
iluzije.
Gospođica Iluzija isprva sramezljivo
a zatim sasvim koketno i neobavezno
ulazi u svaku poru njezinog brizljivo
skrojenog tijela.
Otvara šarenu haljinu i ispod
2 podsuknje raskošno joj nudi svoju
verziju stvarnosti.
Nebo prekriveno dugama.
Lizalice oblika A i oblika B iznikle iz zemlje.
Krosnje prepune bombona.
Crveno-bijeli caffe.
Mačke i psi u restoranima.
Latice ruza nosene vjetrom.
Zvuk piana tocno u podne.
Trgovina snovima.
Predivna harmonija dok hoda potpuno
bijelom ulicom
zamisljena i nasmijana u plavom.
Staje na pjesackom kako bi gospođe
srne neometano prošle.
I sanja. Vječno sanja....
Da je sve ovo skladna uvertira za
onaj zivot koji je ceka...
Onaj zivot pokrenut na vrtuljku ...
..osamdeset i neke..

22.02.2007. u 23:10 | 47 Komentara | Print | # | ^

siesta zivota



Image Hosted by ImageShack.us

Njezin zivot,predivni mali cabaret vise
nije razglednica.
Drveni konjici su stali i vise nema
ruzicastih i tirkiznih dana.
Samo cijena na unutrasnjoj strani
njezinog novog skupog kaputa.
Cijena za koju je prodaše neki vilenjaci
i trolovi pobjegli sa obala Katalonije.
Vise nema caja i kolaca.
Nema srebrnih vrpci.
Nema njene siluete u malom kafeu.
Nema njegovog lika provucenog izmedju
stranica misticne knjige.
Nema.Nema......Nema.
Magija nadolazace plime melankonije guta
ljubicaste andjele koji je cuvahu mnogo
vjekova.Pogled nehajno bacen u daljinu,
sjedeci na rubu kreveta kraj prozora.
Iza te daljine ostade neki bolji zivot.
Neki Istanbuli i šarene haljine napola
zaboravljenih trenutaka.
I sve ce to prasina sakriti,
pobjedonosna misao,samo ako dopusti.
Sanjajuci ritam Portugala i kupanje
u bijeloj cokoladi. Hineci euforiju.
Zaboravljajuci neke jutarnje voznje biciklom
kroz stari korzo.
Utapajuci se u neonskim svijetlima
podzemnih hramova.
Sve ce to prasina sakriti.
Tako stvarno.Tako opipljivo.
A ona ce i dalje samo sjediti kraj prozora,
umotana u bijelu plahtu,cekajuci da
niknu prve articoke.

12.01.2007. u 16:03 | 22 Komentara | Print | # | ^

"Glavu je spustila ni rijec nije izustila...."




Image Hosted by ImageShack.us
Odlucila sam napravit malu pauzu sa blogom.
Malo mi treba vremena....
...da se vrate oni veseli tekstovi..
Dovidjenja dragi moji...
....Lily.....

10.12.2006. u 13:22 | 23 Komentara | Print | # | ^

Moja omiljena igra



Image Hosted by ImageShack.us

Soba napunjena karamelom koja
curi iz zvucnika .
Plivam. Maštam.
Karnevali i šecerna vata...
Crvene haljine.Bijele
tockice...a možda i tirkizno plava
boja kose..Moja sobna i
ljubicasta biljka koja raste svaki
dan..Kad naraste do neba,otici
cu direktno tamo penjuci se po njoj.
Jednom su mi pricali o zlatnim poljima
negdje u Francuskoj...
Danas sam pomislila kako
bih mogla uzeti te za ruku i tamo te
odvesti.
Ali bila sam
prezauzeta kreiranjem osobne
revolucije.Prezauzeta
premještanjem oblaka da što manje
smetaju suncu koje me
treba grijati od te hladnoce iz koje
sam otišla. Prezauzeta gradnjom
brana od plima ironije.
Prezauzeta slaganjem rubikove
kocke naše bajke.
Možda ću vam svima jednom
priznati zašto otisci mojih stopala
ne ostaju u pijesku ove priče.
Jednom ću možda prestati igrati
se anadiploze dok pokušavam otkriti
tko je rekao ono što nije rečeno.
Jednom ću prestati glumiti pticu selicu
i odlaziti na jug svaki put kada sam
zatražena ponuditi istinu.
Varijacije na zadanu temu. Zadana tema?
Osmijeh lišen emocija.
Zadatak izvršen bez greške.
I lakše bi bilo prepustit se talasima lažnih
morala i principa.
Ali moj dnevnik prepun zvijezda i krijesnica
čeka da prospeš svoje korake između
stranica.Njegovi prazni redovi očekuju
lijepa slova bez suvišnih uskličnika.
Pepeljugu sam poslala da drži noćas crni
plašt pomješan tamnoplavom magijom
iznad grada koji visi sa ruba
planete...negdje...negdje na istoku...
Gdje sve počinje..Gdje sve završava...

21.11.2006. u 13:00 | 28 Komentara | Print | # | ^

Budno sanjanje




Image Hosted by ImageShack.us

Prilazi tiho. Dolazi obučen samo u osmijeh,
ne noseći u rukama ništa osim prostora
u kojem počinje labirint do njezinog srca.
Klizi po njenim mislima tako drsko
preskačući sve prepreke na kojima su drugi
padali kao šahovske figure.
Galerija njezina života po prvi puta biva
otvorena za nekoga osim nje.
Dok se novembar šulja po kalendaru
oni ostavljaju tragove svojih koraka po
monotonim gradskim ulicama.
Sa neba po njima padaju komadići oblaka.
Ponekad skokne gore i skine joj zvijezdu
ili dvije.
Zato ona sa svakim svojim treptajem
pravi jednu njegovu fotografiju u svojim
mislima. Njegov je dodir satkan od pliša.
Njegova toplina nadmašuje sunčan ljetni
dan.
Njegove su riječi tekuće i slatke kao
okus meda petkom u pet.
Iza njegovih zjenica sakriven je ključ
koji otvara sigurnosna vrata iza kojih se
nalaze njezine emocije..
Život s njim nalikuje na rusku uspavanku.
Ona mu plete košaru u koju će položiti
svoje srce,"devet malih slova" i putokaze
do mjesta na koja bježi kada svijet postane
pretijesan.
Jer.... U njenom ruletu... on nikad ne gubi...

Image Hosted by ImageShack.us
Za Sleepy..:-)






















13.11.2006. u 19:17 | 34 Komentara | Print | # | ^

Kao da je mjesec stao samo za nas dvoje..motivi se roje...


Image Hosted by ImageShack.us
Spiralni ples prvih pahulja.
Ona viri kroz prozor i zaljeva ljubičastu
biljku sa njegovim tekućim snovima.
Očekuje.
Nakon dugo vremena ponovno nekog
očekuje.
Pleše Nina Simone stilom.
Misli joj se vrte u dervišu na rubu
nadrealizma.
Klize. Polagano klize.
Najtoplije oči Provincije sada su u
njenom vlasništvu.
Posjeduje. Snagom vile skinula je
paučinu sa njegova srca i od nje
napravila mrežu za skakanje.
On,klaun svoje vlastite ironije,
pristaje igrati njene igre.
Ona,dama sa sepia fotografija
pravi juhu koja će ugrijati njgovo srce.
Sanja vlakove. Kome je dovoze?
Od koga je odnose...
Iza indigo vela krije tajne koje nitko
ne sluti.
Erotizirane slike tijela i sjećanje
na jednog Merlina...
U njemu počiva sva njena snaga.
Šifrirani pogledi koji više ne otvaraju vrata
njezina srca.
Brusnice umjesto prve jutarnje cigarete.
Ukrala mu je čaroliju,jačina davne prošlosti.
nesretna rima jedne sretne istine..
Speluje mu objašnjenje između redaka..
Opet besmisao njenog smisla.

09.11.2006. u 19:20 | 36 Komentara | Print | # | ^

Priča na kraju grada..i početku magije.



Image Hosted by ImageShack.us


Otkinula je komad neba i spremila ga
u džep.
Uvijek je očekivao neocekivane stvari
od nje.
Zato što ju takvu uvijek prepoznaje
u masi tijela koja se gužvaju,stapaju
i razilaze.
U nagovještaju sumraka ju pronalazi.
Ljuljaju se ulicom.Plove niz grad.
Njegove riječi čine magiju njene
nestvarne stvarnosti.
Oči joj se cakle i on na tren pomišlja
kako jetrenutak pogodan za suze.
Zna da se tako poigrava svime što
se događa.
Jer..dugo je mislila da se ne događa.
Ali događa se.Oh,još kako se događa.
Nevidljiva napeta nit između njih.
Vatromet riječi.
Skrivaju se od stvarnosti.
Bježe od očekivanja.
Igraju igru.
Pušta ga da ode taman toliko daleko da
se ipak povratak čini boljim rješenjem
od daljine koju još mora prijeći da bi
izašao iz dometa njezine topline.
I on zna zašto ne voli ponedjeljak..
I zna koji je njen omiljen čaj.
I zna sve ono što nije dopustila nikom
da zna.
Naslućuje obris njezine djetinje
razigranosti koju nitko nikada nije vidio.
Vidi strah u njenim očima.
Tako joj je blizu...A opet...
Svaki sekund odaljava se jednu
svijetlosnu godinu od njega.
On se ne smije krivit..
Davno mu je to rekla..To je njen nacin.
Tako ce imat veci zalet kad mu potrci u
zagrljaj i skrije se u crnoj rupi izmedu
njegova dva dlana.

26.10.2006. u 11:37 | 28 Komentara | Print | # | ^

Par pobjeglih misli besmislenih....moga smisla..



Image Hosted by ImageShack.us

Danas sam šarena...
I plešem tango s gospođom emocijom.
Po sobi hodaju patuljci i vilenjaci..
Došli su iz bajki moga djetinjstva i donjeli
paketiće sreće.
Dajem oglas."Djelim višak sreće".
Mandarine i kesteni.Jesen i ja..i ti..
Danas nema potrebe za smislom.
Razumne odluke danas čekaju pred mojom
kućom.Tapete sa motivima smijeha na
zidovima.
Ringišpil u mojoj glavi..šifra za bolje dane...
Korektorom prepravljam greške prošlosti.
sve je ponovno kako treba...

"Kao i uvijek, ti si me pitala šta mi je
najednom,
a ja nisam mogao da ti objasnim
da to uopšte
nije najednom, da je to stalno"....

Image Hosted by ImageShack.us


18.10.2006. u 12:22 | 34 Komentara | Print | # | ^

Kruna od perja...



Image Hosted by ImageShack.us




Biseri klize po njenom mladom tijelu. Dora
plovi prostorijom, u sebi ostavljajući
tragove zadnjih nemira.
Elisksir boja razljeva se malenom
prostorijom ispunjenom nekom prisnom
atmosferom. Koliko daleko bez stajanja
mogu ići njezine crvene cipelice?Koliko
daleko je dovoljno daleko od Gospodina
Porculana? Bio je tako krhak.
Zato ga je uvijek nosila u svojoj
mjesečevoj kočiji,zaštićenog od svih.
Jedno mjesto slobodno,bez obzira na
nuklearne katastrofe emocija ovoga grada
na kraju svijeta...bez obzira na špicaste
poglede prolaznika..bez obzira što je ona
već imala kartu za svijetove kojima nije
kročio..Uvijek jedno mjesto slobodno.
A noćas je upravo ona žena od stakla.
Dovoljanje jedan jedini dodir da je slomi.
Zaljepila je ruž na usne samo da komadi
mesa oko nje ne primjete njihovo
podrhtavanje. Ona... božica snage i
duhovnog mira drhtala je nezaštićena.
Po prvi put. Suze su u hektolitrima čekale
u kutovima njezinih velikih očiju.
Poželjela se topline.
Poželjela se ogrtača od zagrljaja.
Srela je na šanku Gospođu Emociju.
Gospođa E. joj se cinično nasmijala u lice
i stavila joj krunu od perja.
"Ne možeš me ubiti,krunim te krunom od
perja kao kraljicu naivnosti Dora Kahlo"
"Zar si doista mislila pobjeći od njega?
Od mene...?" Razletio se gospođin smijeh
prostorijom. Dora je počela trčati...Nikad
se više neće okrenuti...
Mogla bi izgubiti orjentaciju...
To je cijena za koju više nema dovoljno
sebe da plati.

15.10.2006. u 16:00 | 12 Komentara | Print | # | ^

Dragi,"računam na čudo"

Image Hosted by ImageShack.us

Jesen je okupirala grad. Vruće kestenje izvelo je invaziju na gradski park.Pukovnici listopada razbacuju lišće po korzu.
Ne mogu se oduprijeti dojmu da sam prisiljena uhvatit prvog stranca i držat ga za ruku dok prolazim kraj one zgrade gdje dugo ne ulazim. U kafeu me nema stoljećima..U onoj ulici su se vijekovi izmjenjali od mog zadnjeg posjeta.. I sve je daleko. Uzela sam pištolj i ubila Gospođu Emociju noćas. Postavljala je previše pitanja.Nije smjela. Sad će svi bit sretni i zadovoljni. Spriječila sam rađanje nedostajanja. Nedostajanja svih vrsta. A ponajviše nedostajanja tebe..I ironično...Rekla sam da ne vjerujem u čuda..Ali kako je je netko već jednom rekao..."ne vjerujem u čuda..ali zbog tebe sam bila spremna povjerovat.."

12.10.2006. u 15:00 | 14 Komentara | Print | # | ^

... Zvuk violine potekao je s njezinih usana...



Image Hosted by ImageShack.us

Negdje iza vela nedostupnosti njezine velike oci sanjivo su gledale ljude koji se kretahu kao marionete.
Ispred nje nudila se noc bez kraja... Dora je ostavila projekciju sebe u tom kafeu i poletjela.Trebala je njega.
Hoce li ga prepoznati?..Kako ce znati da je upravo on onaj kojeg ceka svake noci kada se kazaljke poklope? Hoce li sjediti u staklenom dvorcu carstva mašte kako su joj bake uvijek prije sna obecavale? Hoce li kao šifru prepoznavanja izreci njezin omiljen stih? Nije znala...Osjetila je samo kako je nešto vuce prema oceanu... Spustila se na obalu i zvjezdano nebo navukla kao zastor..Trebala je prave kulise. Negdje u daljini cuo se zvuk gitare... Negdje u daljini ljudi su sanjali svoje snove. Ona je bila potpuno budna...I potpuno sama.. Ocean je šaputao kartu svijeta...nagovještajuci joj putove kojima još nije krocila...trgove na kojima još nije plesala...Svijetove koje treba upoznati...Poljupce koje treba pokloniti..Viktorijanske haljine koje treba obuci..Maceve koje treba držati i boriti se..Mladost koju treba proživjeti... Zaplivala je i stopila se s oceanom...Željela mu je zahvaliti dodirom za mudrosti koje joj godinama poklanja...I za tren...samo djelic beskonacnosti..shvati da opet sjedi u istom kafeu obasjana neonskim svijetlom, okružena masom ljudskih tijela...i sasvim neocekivano..i sasvim neiznudeno.. Osmijeh spontano klizne niz usne...kazaljke se poklope...zvono odjekne..i sada zna..njena bajka nikad ne prestaje...

08.10.2006. u 14:33 | 24 Komentara | Print | # | ^

Tajni prolaz kroz noc..Ajmo malo na jug Italije..Zatvori oči..idemo..:-)



Image Hosted by ImageShack.us
Dani klize niz moje prste dok sjedim na rubu mjeseca. I bacam prašinu na tvoje oci jer istina je magicno uvrnuta.. I gutam zamišljene tablete koje potiskuju emocije. Gorčinu skupljam u ampere i iznosim ih van da zalijem vrt. U mom dvorištu raste crno cvijeće koje na tvoj dodir postaje šareno. Jedem note a one koje ne mogu pojest vješam o štrik. Pisma ne čitam. Razglednice bacam. Gradim kuću od staklenki krastavaca. Šivam haljinu od emocija. Smijem se nasilu.Umjetničke slike vješam po wc-u. I skačem..Skačem po gradu.Izmišljam novi hod. Izdišem svoju mladost i nudim je umirovljenicima na ulici. Kupujem balone i noću ih ostavljam po tuđim uredima. Bojam travu u plavo..Vozim avion i bacam igračke djeci. Jedem rezance s makom. Živim bajku...U kojoj mjesta ima taman za još jednu osobu. Dvoje bi bilo previše,sama imam premalo..Ti si moja ravnoteža.

06.10.2006. u 17:35 | 23 Komentara | Print | # | ^

Misao poslana s moje strane mjeseca...



Image Hosted by ImageShack.us

Mažeš mi oči riječima od marmelade. Borim se protiv tebe zvucima akustične gitare. Vani je zamišljena zima dok padaju pahulje od papira..Sve što volim na mom malom kišnom čovjeku
stane u jednu jedinu riječ...SVE.. Kolači s brusnicom na vrhu...Cigareta u kasni noćni sat. Bajka naopačke napisana...
Sjedimo dugo i kartamo. Samo s tobom kartam. Nikad prije.Nikad poslije. Rastapam se u šalici čaja od badema.. Oči su mi krijesnice u ovoj igri asocijacija...Usnivaš san.....Neka...Napuštam te...Opet...Krećem brojati svoje korake koji me odvode dalje od tebe..dalje od nemogućeg...

28.09.2006. u 23:23 | 20 Komentara | Print | # | ^

Ako ti ostavim put od riječi hoćeš li me naći?


....I took for granted, all The times
That I thought would last somehow
I hear the laughter, I taste the tears
But I can't get near you now....(Bryan A.)


Image Hosted by ImageShack.us

Dora Kahlo sjedila je sama u kafeu. Pogled je bacila daleko u daljinu. Nije smjelo tako biti. Nije smjelo nikako biti.A bilo je. I morala je otići iz ovog grada dok još lišće nije prekrilo tajni put. Nešto u njoj lomilo se i frcalo na sve strane a ipak...I dalje je mirno sjedila i slušala pianistu koji je izvodio varijacije na njezinu omiljenu temu...Pogled joj klizne niz nogu do starog kofera. Bio je krcat snovima i sjećanjima i sve je mirisalo na oproštaj. Taxi je stigao. I već za tren... U jednom malom gradu...u jednom malom kafeu..sve što je ostalo od nje...bio je miris slatkastog parfema i razglednica ... bez nove adrese pošiljatelja...

27.09.2006. u 15:55 | 13 Komentara | Print | # | ^

Njena prodavaonica tajni...

Image Hosted by ImageShack.us

Jedna visoka djevojka kose ukroćene u punđu koracima šara grad i neobavezno gleda izloge. Ona je žena modernog doba. Nema vremena za skupljanje suza u maramice, nije joj potrebna ruka na ramenu, niti želi da joj itko ostavlja bombone na balkonu. Robotizirala je svoje nježne korake i misli fanatično usmjerila u budućnost. Život joj je ispunjen sastancima s ljudima koji su si sami dodali etiketu njenih prijatelja. Njen krevet je uvijek poluprazan. Na desnoj polovici već dugo nema udubljenja. Subotom odlazi na tržnicu i kupuje samo domaće voće. Jer ipak ona voli svoju zemlju bez obzira što nije sigurna u značenje te riječi. Sjeda na svoj starinski bicikl i uživa u promatranju gužve.Uvijek promatranju.Nikad ne sudjelovanju.U suton dolazi u mali stan u predgrađu i priprema poslove za sutra.Napokon sjeda. I tada popije jednu ili dvije čaše cvene tekućine i sjeti se da već dugo tobože neodređeno prođe kraj određenih mjesta.Tada se dogodi. Tada krene... Sjeta naviruje sa starih požutjelih fotografija na zidu koja je podsjećaju da je nekad i ona znala osjećat. Odjeci Coodera se sudaraju sa njenim sjećanjima. Odbljesci ljubavi ispadaju iz pisama.Misli se izvlače iz njenog obruča..Povratka nema..I zaboravlja sve manire...sve trikove kojima brže broji dane...A ja...gldajući je..strahujem svakog dana sve više.....jer...najveći moj strah je da ću jednom...u suton...uz čašu crnog vina..upravo tad.. shvatiti ...da je ona..upravo ona...ja.

23.09.2006. u 15:20 | 21 Komentara | Print | # | ^

"Moja je sreca samo moja stvar"


U drhtavim rukama za koje su joj oduvijek govorili da su kao narucene za klavirske tipke držala je svoju malu crvenu francusku kapicu koja je eto,igrom slucaja sada bila jedina poveznica nje,žene iz sadašnjosti,i male djevojcice koja je skakutala onim predgradem.Nije bilo nikog da je zagrljajem smeta i mogla je neometano maštati o tangu i dalekim zemljama. Negdje u daljini culi su se povici kirbajskih cigoša i znala je da upravo u ovom trenutku netko nekog ostavlja,netko se prvi put zaljubljuje, netko prvi put kuša tokajac a netko...možda netko..pita zašto ona nocas nije dio te gužve i opceg ludila. Pitanja je bilo previše a pravih odgovora u džepu njene smede starinske haljine sve manje. Sve je nestalo. Sve te nijanse romantike koje su joj nudili nikako nisu odgovarale njezinoj boji koju je znala prepoznati samo kad bi je vidjela u pravom trenutku na pravoj osobi. Ali sada je sve bilo nekako krivo. Krive osobe i mnogo krivih izlika koje je s gnušanjem odbacivala. Iz mora nacina kako što prije pronaci svoj sveti gral - srecu, odabrala je najteži. I sasvim nenadano...i sasvim neobicno...sjetila se jedne recenice koju je davno cula a sada osjetila tako prikladnom... "di je da je...neka je...samo nek daleko je..." I bila je daleka...Daleka kao Moskva. I hladna prema svima kao Moskva. Ali prepuna ljubavi i votke u venama...baš kao Moskva...

17.09.2006. u 15:32 | 22 Komentara | Print | # | ^

Usmjerimo misli ka sjeveru...


Prebirući po crno bijelim tipkama razbacivala se iluzijama . Njezina muza, tuga, ju je napustila i osjećala se pomalo gola nenaviknuta na novonastalu situaciju. Zvale su je ceste..Vjetar joj je zviždio kroz odškrinuti prozor. Daljine su je čekale baš kao i svaki puta kada se miris jeseni polako šunjao ulicom glumeći starog šaljivdžiju. Gledala je svoje haljine koje su samo čekale da ih potrpa u kofere i zauvijek nestane s ovog mjesta gdje je dosada bila stalni sugrađanin..Tri put zatakne kosu desnom rukom iza lijevog uha i namigne mačku ženskog imena.Mala magija za otvaranje portala koji ispunjava želje dok zidovi bespomoćno pokušavaju zaustavit njene misli koje su se probijale kroz gradove, države...svijetove...negdje daleko... Vrijeme je...Njezina prijateljica asocijativno Balaševićki nazvana "baby black" je čekala na kolodvoru. Obje su čvrsto zažmirile i otišle na neko bolje mjesto...

09.09.2006. u 17:00 | 21 Komentara | Print | # | ^

Dođi,stranče, stajati samnom na kiši...


Sivilo iz sobe uklanjam žutom lampom dok se spremam još jedan dan izbrojati sama.
Jastuci po podu bježe od sa Nine Simone koja izlazi iz zvučnika. Dok ja tražim gumene bombone da bar malo zasladim spoznaju da me ovdjeu ulici Lava pod brojem jedan nitko ne može pronaći.
Učinilo mi se da sam noćas gledala svijet sa prozora dok su se zli jezici hranili mojim otpacima prošlosti. Vrtim pramen kosen vraćajući film gdje sam ja to bila godinama i koga to tražim a ne mogu naći. I bez suvišne filozofije točim si zeleni čaj pitajući se hoću li sutra shvatiti da sva moja postignuća mogu stati na samo jedan papir a4 formata.
Maštam o sedamdesetdrugoj i vremenima kojima sam trebala kročiti a nisam. Možda u predvorju svog sna ipak nisam trebala otvoriti vrata iza kojih se krila moja budućnost. Za što sam se ja to borila? Kad sad unaprijed znam svoj svaki neiskorišteni korak. Teško je znati što donosi sutra dok pokušavaš živjet kao većina-danas. Iza ogledala vidim jednoroge i morske konjice. Uzimam kolačić...i opet izgovaram svoju čaroliju: o tom ću misliti sutra...:-)

30.08.2006. u 12:48 | 26 Komentara | Print | # | ^

Natoči me u čašu pred svim tim ljudima...



Ponekad dok sunce se odmara na starim gradskim zidinama dopustim savršenom izmišljenom čovijeku da mi dotakne rame. Bretela svilene potkošulje klizne nevino dok sat u daljini otkucava dvanaesticu. U moju sobu se uvuče Meksiko i tada poželim da me netko voli kao Diego R. Fridu K. Suviše uobičajene jednostavne ljubavi i romantike bi me ipak zagušilo.Tragično utonem u krevet na sredini sobe.Erotika se razljeva sa zidova ali ja sam čista kao i prvog trena.Sparina je gotovo opipljiva i to je upravo onaj tren kada strast dobiva novu dimenziju i ja obožavam upropastit taj tren vrativši se u stvarnost. Ne dopuštam si sjetu i ne krivim se što sam si nametnula ovaj celibatski gotovo pustinjski život. Jer.. Između kompromisne ljubavi i sjedenja na stepenicama očekujući savršenog Godoa mog života..uvijek iznova...biram sa smiješkom...drugu opciju...

24.08.2006. u 11:00 | 34 Komentara | Print | # | ^

....možda...samo možda....postoji još onaj trag do nas...

post posvećujem svima koji vole-ono što ja želim ponovno naučiti....



Držala je cijelu noć mjesec u rukama iznad njegova kreveta. U daljini je čula vlakove koji su odvozili sante leda iz njezina srca.Tako je davno zadnji put pogledala sliku ogledala i vidjela osmijeh...Tako je davno zadnji put nazvala nekog svojim. Njena ljepota bila je samo ogrlica koja je previše stezala oko vrata. Nije znala više značenje riječi toplina. A opet ....noćas je držala mjesec za nekog dječaka koji je bio možda samo malo preživahan.možda samo malo prenepredvidljiv. A opet....iz njegovog oka zračio je onaj dobri stari magnetizam divljine.Znala je da bi on mogao obuhvatiti vjetar njezinih plesnih koraka ako dovoljno jako raširi ruke...Znala je da bi mogao nastavit njenu melodiju...znala je...I čekala da mu san kaže sve ono što sama nije mogla....

14.08.2006. u 09:45 | 15 Komentara | Print | # | ^

...Još jedan dan je izgurala sama....


Ljubičasti odsjaj u njezinim očima odavao je ostatke jučerašnjih emocija. Zgrozila se nad odrazom u ogledalu i nabila velike naočale oponašajući retro divu. Telefon je zvonio neprestano dok ga je koristila kao rekvizit u igranju tenisa sa zidom. Nije teško nositi ledeni plašt kada se navikne na prvotni šok. Jedne oči su je promatrale skriveći dok se pravila da to ne primjećuje...Na tisuću zašto...Odgovor je uvijek bio samo jedan-Njezine bijele cipelice nisu željele više gaziti po tuđim srcima, prljajući se...dok traže put ka onom pravom...

09.08.2006. u 13:51 | 12 Komentara | Print | # | ^



xoxo ALL REGARDS TO:Rawkstar e